Zna ga svako tko se u zadnjih desetak godina slučajno zatekao u Spunku, malom kafiću kraj NSB-a koji ima otvorena vrata i demo bendovima koji maštaju o velikim binama i onima koje više zanima glazba, a manje maštarije, gdje je i Kizo odsvirao bezbroj večeri u raznim kombinacijama, i s bendom i sam s gitarom. Početkom devedesetih njegov bend Veliki bijeli slon po kvaliteti je bio među vodećima na tadašnjoj domaćoj sceni koja se usred rata razvijala ni iz čega. No diskografski gledano, ta priča se nikad nije odvila na pravi način, točnije, nije je ni bilo.

Kizo je ostao aktivan i evoluirao do originalnog showmena koji je bio u stanju sam na bini zabavljati publiku improviziranim koktelom glazbe i anegdota. Stilski uvijek neograničen, zabavan i kad mu nije do zabave. Pravi profesionalac, samo što ga mnogi nisu tako doživljavali.

'Brutalizer' bi bar tu neistinu trebao ispraviti, ili donekle ublažiti. Radi se o žestokom distorziranom instrumentalnom albumu na kojem glavnu riječ vodi Kizina gitara. Sam autor navodi da ime albuma ne sadržava ništa što je u kontekstu brutalnosti, osim suočavanja sa samim sobom, što je na kraju krajeva i odlika onih koji rade nešto u što vjeruju. 'Brutalizer' je zapakiran na sličan način kao i albumi Joea Satrianija i Stevea Vaia, dakle vrhunski i pedantno odsvirano, osmišljeno, prezentno producirano, ali sve opet u funkciji pjesama, odnosno instrumentalnih tema, koje nisu poligon za dokazivanje sviračkog umijeća. Dakle, Kizo i kao kompozitor jako dobro poznaje pravila igre.

Uvodna 'Nazgul Attack' prodorno i moćno otvara album, a zvuk električne gitare se doslovce cijedi iz zvučnika. 'Poskok Blues' još više očarava thrash metal gitarskim aranžmanom, trzanje po žicama je toliko brzo da stvarno zaslužuje poskoka u nazivu. 'Balkanegro' unosi balkansko-orijentalni glazbeni element, ali ne na način kako obično rade domaći gitaristi baveći se pukim kopiranjem Vlatka Stefanovskog. Kizo je i u toj situaciji više brutalan, sve prije zvuči kao da je zajedno smiksan Satriani u turbo folk maniri, ali kvalitetno.

No stilsko približavanje Satrianiju je malo preočito u 'Jen Lee' i 'Pi Logic', ali s naslovnom pjesmom koja vuče u smjeru Prodigyja stvari opet kreću u drugom smjeru. Naredna 'Little Monster' je odlični industrial koji zanimljivo prošara zvuk klavijatura koje je u stilu sedamdesetih odsvirao Ante Grossi.

Kizo u drugom dijelu albuma popušta pritisak i više se otvara ambijentalnom ugođaju, što mu polazi od ruke u 'Clouds Behind The Sun', 'Lazy Car' i posljednjoj 'Laying In The Grass' čiji završetak je ukrasio glazbenim putovanjem u Indiju.

Krvav i dug rad mu se isplatio jer prije 'Brutalizera' se činilo gotovo nemoguće da sličan uradak te vrste i kvalitete može biti proizveden u Hrvatskoj. Kizo je jedan od posljednjih heroja radničke klase.

Ocjena: 8/10
Izdavač: Suzy, 2008.
Prijašnja recenzija: Bryan Adams '11'
Posjetite: Shopping
Posjetite: Fonoteku
Recenzirao: Zoran Stajčić
srijeda, 16.4.2008.