Malo je glazbenika u Zagrebu koji
su odabrali časni put neprodavanja vlastite guzice. Zoran Stojanović
– Kizo je jedan od njih
Zna ga svako tko se u zadnjih desetak
godina slučajno zatekao u Spunku, malom kafiću kraj NSB-a koji
ima otvorena vrata i demo bendovima koji maštaju o velikim binama
i onima koje više zanima glazba, a manje maštarije, gdje je
i Kizo odsvirao bezbroj večeri u raznim kombinacijama, i s bendom
i sam s gitarom. Početkom devedesetih njegov bend Veliki bijeli
slon po kvaliteti je bio među vodećima na tadašnjoj domaćoj
sceni koja se usred rata razvijala ni iz čega. No diskografski
gledano, ta priča se nikad nije odvila na pravi način, točnije,
nije je ni bilo.
Kizo je ostao aktivan i evoluirao
do originalnog showmena koji je bio u stanju sam na bini zabavljati
publiku improviziranim koktelom glazbe i anegdota. Stilski uvijek
neograničen, zabavan i kad mu nije do zabave. Pravi profesionalac,
samo što ga mnogi nisu tako doživljavali.
'Brutalizer' bi bar tu neistinu trebao
ispraviti, ili donekle ublažiti. Radi se o žestokom distorziranom
instrumentalnom albumu na kojem glavnu riječ vodi Kizina gitara.
Sam autor navodi da ime albuma ne sadržava ništa što je u kontekstu
brutalnosti, osim suočavanja sa samim sobom, što je na kraju
krajeva i odlika onih koji rade nešto u što vjeruju. 'Brutalizer'
je zapakiran na sličan način kao i albumi Joea Satrianija i
Stevea Vaia, dakle vrhunski i pedantno odsvirano, osmišljeno,
prezentno producirano, ali sve opet u funkciji pjesama, odnosno
instrumentalnih tema, koje nisu poligon za dokazivanje sviračkog
umijeća. Dakle, Kizo i kao kompozitor jako dobro poznaje pravila
igre.
Uvodna 'Nazgul Attack' prodorno i
moćno otvara album, a zvuk električne gitare se doslovce cijedi
iz zvučnika. 'Poskok Blues' još više očarava thrash metal gitarskim
aranžmanom, trzanje po žicama je toliko brzo da stvarno zaslužuje
poskoka u nazivu. 'Balkanegro' unosi balkansko-orijentalni glazbeni
element, ali ne na način kako obično rade domaći gitaristi baveći
se pukim kopiranjem Vlatka Stefanovskog. Kizo je i u toj situaciji
više brutalan, sve prije zvuči kao da je zajedno smiksan Satriani
u turbo folk maniri, ali kvalitetno.
No stilsko približavanje Satrianiju
je malo preočito u 'Jen Lee' i 'Pi Logic', ali s naslovnom pjesmom
koja vuče u smjeru Prodigyja stvari opet kreću u drugom smjeru.
Naredna 'Little Monster' je odlični industrial koji zanimljivo
prošara zvuk klavijatura koje je u stilu sedamdesetih odsvirao
Ante Grossi.
Kizo u drugom dijelu albuma popušta
pritisak i više se otvara ambijentalnom ugođaju, što mu polazi
od ruke u 'Clouds Behind The Sun', 'Lazy Car' i posljednjoj
'Laying In The Grass' čiji završetak je ukrasio glazbenim putovanjem
u Indiju.
Krvav i dug rad mu se isplatio jer
prije 'Brutalizera' se činilo gotovo nemoguće da sličan uradak
te vrste i kvalitete može biti proizveden u Hrvatskoj. Kizo
je jedan od posljednjih heroja radničke klase.
Ocjena: 8/10
Izdavač: Suzy, 2008.
Prijašnja recenzija: Bryan Adams '11'
Posjetite: Shopping
Posjetite: Fonoteku
Recenzirao: Zoran Stajčić
srijeda, 16.4.2008.
|